INTERVJU: gradonačelnik.hr

Motorist, roker u duši, planinar, vinar amater, Zvonimir Novosel najviše vremena provodi u druženju s građanima: ‘Stvarno uspješni možemo biti jedino ako slušamo i pokušamo prilagoditi odluke konstruktivnim kritikama’

U našem serijalu ‘Drugo lice’ donosimo priče o gradonačelnicima privatno – čime se bave u slobodno vrijeme, koji su im hobiji i interesi, što ih zanima i ispunjava, kako balansiraju poslovni i privatni, obiteljski život. Ovotjedni gost nam je gradonačelnik Jastrebarskog…

Zvonimir Novosel rođen 30. listopada 1972. u Zagrebu, gdje je završio i Fakultet prometnih znanosti, smjer cestovni promet, dugi niz godina bio je zamjenik gradonačelnika (2001-2012.), a službeno je od 2013. prvi čovjek Grada Jastrebarskog premda je i tijekom 2012. godine obnašao tu dužnost kao zamjenik prošlog gradonačelnika Mihaela Zmajlovića koji je otišao na mjesto ministra zaštite prirode i okoliša. Na lokalnim izborima 2017. ponovno zadobiva povjerenje građana Jaske pobjedom u prvom krugu s 54,64 posto dobivenih glasova. U prvom krugu na izborima 2021. osvaja na čelu Jastrebarskog i svoj treći mandat. Novosel je član SDP-a, uz dužnosti u GO Jastrebarsko i ŽO Zagrebačke županije, na nacionalnoj je razini član stranačkog Glavnog odbora. Tako kaže ona službena biografija.

No, tko je Zvonimir Novosel – osobno i izvan radnog vremena, s vanjske strane vrata ureda?

-Huh, svi mi koji smo odabrali baviti se politikom, teško možemo odvojiti profesionalan od osobnog života, ponajviše zato što nemamo čvrsto radno vrijeme i najviše vremena zapravo provodimo na poslu. Ali, naš posao uključuje i puno kontakata s ljudima, pa nerijetko imamo priliku pokazati i svoju osobniju stranu. Mislim da me građani dobro poznaju…

Dugo sam u ovom poslu i dugo obnašam dužnost gradonačelnika, dovoljno dugo da je to postalo dio mene – moja svakodnevica. Samim tim, normalno je da nosim posao doma. Posao gradonačelnika smatram vrlo osobnim. U Jaski sam rođen, ovdje sam odrastao, a na kraju – u Jaski živim u sretnom braku i odgajam svoju djecu. Kada sam se kandidirao za gradonačelnika 2021. godine, napisao sam: Jaska nije samo grad, jaskanski kraj je dom koji volimo srcem i gradimo znanjem, i točno tako se prema svojoj Jaski i osjećam.

Ono što želim reći je da sam ja Zvonimir izvan radnog vremena suprug, roditelj, susjed i prijatelj, ali i dalje – ostajem gradonačelnik. Osjećaj odgovornosti prema ideji nema radnog vremena. Upravo mi je zbog toga većinu karijere riječ – povjerenje, bila  jedna od glavnih riječi vodilja.

Pretpostavljamo da ne manjka i stresa…

-Naravno. Posao gradonačelnika je posao koji ima svoje prednosti i nedostatke, kao i svaki posao. A jedan od istaknutijih nedostataka je što uvijek nosi tu jednu auru stresa. Na svakodnevnoj bazi postoje izazovi, problemi i nepredvidljive situacije koje nose velike posljedice. Samo jedan primjer je projekt obnove dvorca Erdödy. Prije više od dvadeset godina kada sam počeo graditi karijeru, obećao sam sebi da ću dati sve da obnovljen dvorac ugleda svjetlo dana. Danas smo nadomak tog cilja, ali taj cilj je uključivao i uzdrmano tržište, i užasne promjene cijena, i neizvjesnost EU projekata, ali i puno drugih teških odluka.

Jasno je da u jednadžbi ovakvog posla i projekata iza znaka jednako, dolazi -stres, a ono što mene spašava je odličan odnos sa suprugom, djecom i trenutci koje provodimo zajedno. Supruga mi je uvijek bila najveća podrška, iako su joj katkad to otežavale okolnosti. Nekada sam češće koristio sportske aktivnosti, rado sam kao dobar „ispušni ventil“ koristio sport. Trčanje i planinarenje, za bijeg od stresa, ali sada i ne toliko…

Koliko provodite vremena uz male ekrane i pratite li uopće medije i medijsku scenu kod nas?

-Televiziju gledam rijetko. Većinom sam izvan kuće, ali uspijevam ponekad pogledati neku emisiju kako bih bio upoznat s aktualnim događanjima. Kao i većina, puno toga pratim putem mobitela. Vijesti, pozivi, poruke, društvene mreže i najvažnije od svega, tu su brojni mailovi. Mobitel je nerijetko glavni alat mog posla. Društvene mreže su već zanimljivija tema. One su odličan alat za političare, tu su prisutne, a kad već jesu – bilo bi dobro da ih svi koristimo. Na ispravan način. One su omogućile izuzetno važnu stvar – pretvorile su jednosmjernu komunikaciju s građanima u dvosmjernu. Društvene mreže dopuštaju građanima da postavljaju pitanja i šalju kritike, prisilile su konkretno političare da ipak malo ozbiljnije shvate poruke građana i da počnu na te poruke odgovarati građanima.

Kakvi ste s društvenim mrežama?

Na Facebooku sam dugo prisutan. Od početka. U današnje vrijeme su nam izazov Instagram i TikTok jer je teško generacijama kojima sami ne pripadamo približiti svoje stavove i projekte, a osobno bih volio i kad bi mladi bili uključeni u svakodnevni život grada i onda o tome dobro informirani. Mladi su najbolji kritičari, ali i najveći motivatori. Bilo kako bilo, važno je da mi političari komuniciramo na svim razinama s građanima i koristimo se sve dostupnim alatima. Stvarno uspješni možemo biti jedino ako slušamo i pokušavamo prilagoditi odluke konstruktivnim kritikama.

Bliski ste s modernim medijima, a čitate li knjige, idete li u kazalište ili kino?

-Bilo bi vrlo popularno napisati kako čitam na desetke knjiga godišnje, ali… ipak čitam nešto manje nego što bih htio. Djelomično zato što ne stignem, no djelomično i zato što je stil života postao drukčiji. I ja sam se, kao većina, navikao na Internet, društvene mreže i brzi sadržaj koji nam stiže modernim tehnologijama. Ipak, volim se povremeno uhvatiti dobre knjige, a bez obzira na to, mislim da je čitanje neopisivo važno. Kao društvo smo zanemarili važnost i pogodnosti najobičnijeg čitanja. Zbog čitanja postajemo kritičniji prema svemu oko sebe, vidimo i čujemo za druge i drugačije, pomoću čitanja poboljšavamo fokus, vokabular i opću kulturu. Čitanje nas uči empatiji. Svakako, ključno je da ljudi koji imaju pozornicu i nose određene društvene uloge, govore o važnosti pozitivnih navika.

Kazalište je pak druga stvar. Supruga i ja volimo otići na dobru predstavu kada nam to vrijeme dozvoljava. Doduše, kazalište je moja stara ljubav. Bio sam nekoliko godina i predsjednik Gradskog kazališta Jastrebarsko, što je definitivno ostavilo pozitivan trag na moju osobnost. Kazalište bih uvijek i svakome preporučio, i to s obje strane bine, biti dio kazališta bila je jedna od najljepših epizoda moga života.

Kako provodite vikende, u svom gradu ili izvan?

-Najčešće vikende provodim kao gost na skupštinama udruga, nekim otvaranjima događaja ili manifestacijama. Kao gradonačelnik, stvarno se trudim odazvati se svakom pozivu koji primim. Važno mi je da ljudi osjete i znaju da mi je stalo do svake udruge, organizacije ili pojedinca koji pokušava učiniti nešto za svoju zajednicu. Općenito se premalo cijeni trud entuzijasta i njihove zasluge za Jasku, a ja na ovaj način pokušavam pokazati da cijenim što rade, uz svu onu podršku koju im za njihovo redovno funkcioniranje daje naš Grad.

A osim toga…

-Aktivnost koju obožavam je vožnja motorom. Prije dvije-tri godine ispunio sam si dugogodišnju želju i nabavio sam motocikl. Danas je taj motor jedan od najljepših načina druženja supruge i mene, volimo vikendom otići na vožnju, a čak smo i prošli godišnji odmor proveli na motociklu. Kada vozite motor, potrebno je puno više pažnje na promet, cestu, dešavanja oko vas. Na neki način, dobra je to prilika da se na trenutak izuzmem od drugih briga. Previše pažnje moram posvetiti vožnji pa za tih sat ili dva odmorim misli od svakodnevice, haha. I, da, zanimljivost je da imam dva motora. Taj drugi mi je onaj čak i draži. Radi se o Pony Express mopedu starijem od mene jednu godinu. Moj otac je, inače, prvi vlasnik tog mopeda, a na njemu sam napravio i prve kilometre u životu. Od tada je motocikl u brižnom vlasništvu naše obitelji…

Idete li na susrete motorista? I, kako onda na motoru rješavate pitanje prtljage za cijeli godišnji odmor?

-Vožnja motorom je vrlo uzbudljiva i puno ljepša nego automobilom. Brzo se priviknete na mali ruksak po osobi za tjedan dana. Ne biste vjerovali koliko malo prtljage čovjeku stvarno treba. Svake godine supruga i ja idemo na blagoslov motora i motorista u travnju prije početka sezone i na završetku u listopadu. Sve češće se odlučujemo i za putovanja motorom, jer ta sloboda koju vožnja pruža s malo čime se može usporediti.

Trčite, planinarite, jeste li osvojili neki vrh, sudjelovali na nekim nadmetanjima, trail utrkama,  u sklopu nekog kluba ili s prijateljima?

-Što se pak trčanja i planinarenja tiče, kod mene je to hobi i način relaksacije, ali i druženja jer se kod nas u Jaski održavaju zanimljiva natjecanja, ali i lige poput Bubbles run lige gdje osim u trčanju imamo prilike uživati i u sjajnim pjenušcima pa je time puno veći poticaj…

Društven ste tip, koju glazbu slušate, i zašto baš ta? Može li i neka druga…

-Rokersko sam dijete od glave do pete – ali poslije tri, četiri, čaše vina, volim sve za dobro druženje, od tambure do sevdaha. Uz djecu slušam i hrvatski trap. U svakom slučaju, ima svega.

Rocker ste, kažete nam. Idete li još na rock koncerte, koji Vam je posebno ostao u sjećanju, na koji biste se opet vratili ili otišli i sada?

-Mislim da je svima nama koji volimo tu vrstu glazbe, ali i općenito filozofiju rocka Woodstock svakako događaj na kojem bismo izabrali biti, kad bi mogli putovati vremenom.  Na rock koncerte danas idem rijetko, ali posao mi je takav da zapravo često dolazim na razna događanja, pa tako i koncerte što je deinitivno jedna od ljepših stvari u ovom poslu…

Što Vam predstavlja užitak, a da nismo spomenuli u prethodnim pitanjima? Neki hobi, ili slično…

-Da. Eto, skriveni hobi mi je enologija. Živimo u jednom od najpoznatijih vinarskih krajeva Hrvatske i putem sam se zaljubio u to. Prošle godine sam se odvažio i tako s prijateljem počeo raditi prvo vlastito vino. Količine su male, ali veseli me proces u kojem stvaramo proizvod vlastitim znanjima i snagama od početka. Odlučio sam se za jednu malo dugotrajniju metodu pa rezultate i prvu probu očekujem tek za godinu dana.

To vino koje radite, i posebna metoda… Koje je vino u pitanju, po čemu će biti jedinstveno? I- imate li tu možda ozbiljnijih vinarskih ambicija?

-Vino radimo macerirano- tzv. oranž, koji fermentira u amfori, a odležava u drvenoj bačvi. Plešivički su se vinari tim vinima istaknuli na tržištu, a ja sam ih odmah postao ljubitelj. Vino je za mene umjetnost, zahtijeva silan trud, promišljanje i posvećenost, zbog čega se zaista divim našim vinarima i svemu što su postigli. Osobno, jedine ambicije koje imam u vezi s vinom su stvoriti vino za guštanje s prijateljima koji razumiju takva vina.

A što ste kao dječak željeli biti jednog dana kad odrastete, doktor, vatrogasac, policajac…?

-Htio sam biti pilot, vjerojatno kao i velik broj djece, mogućnost letenja svakako je nešto o čemu djeca maštaju i sanjaju, stoga i često vide sebe u budućnosti u takvim ulogama.

Studirali ste promet, kako to da ste i zbog čega, odlučili biti-političar? Jeste li u studentskim danima zamišljali da ćete se naći u tim ‘vodama’ ili ste možda imali nekih drugih planova, maštanja, ciljeva…

-U politiku sam ušao iz aktivizma. Udrugu mladih pokrenuli smo u Jastrebarskom 1997., sa željom da unesemo pozitivne promjene u naš grad. Jedan od snova koji smo tada imali obnova je dvorca koji sada, evo, gotovo nakon tri desetljeća, prolazi kroz sveobuhvatan proces obnove i uskoro će ponovno zasjati u starom sjaju. Jako me veseli svako uključivanje mladih u politiku, ali općenito u društveni život grada.

Mladi su nositelji pozitivne promjene i sila koja može pokrenuti društvo. Upravo svjedočimo takvom pokretu u Srbiji, gdje su studenti i mladi uzeli stvari u svoje ruke i hrabro se bore za svoja uvjerenja.

Jeste li ikada požalili što ste se prihvatili dužnosti gradonačelnika?

-Normalno. Tko nije ponirao u misli na pitanje – jesam li izabrao dobru karijeru? Svima se to katkad dogodi. Nekad imam trenutke zbog kojih mi je potreban dan ili dva odmora, a nekad grizem kao da imam dvadeset godina. To su sasvim normalne stvari, ali kao i kod svega u životu – potrebno je pronaći balans.

Dobro je osvrtati se na vlastite odluke, na taj način analiziramo dosadašnje i brinemo da one buduće budu bolje i mudrije, retrospektiva je odličan alat ako želimo biti bar nešto bolji svaki sljedeći dan.

Da se ponovo rodite, biste li u životu nešto promijenili?

-Kad bih s pedeset godina života mislio da sam baš sve dobro napravio u životu, bio bi to alarmantan znak nedostatka samokritičnosti. Imao sam puno grešaka. Puno toga bih iz ove perspektive napravio drugačije, o nekim stvarima bih manje brinuo, o nekim više, život je takav.

Ne postoje škole za roditelje, za život ili za odnose, učimo na vlastitim greškama, a oni sretniji na tuđim greškama. Ono što je sigurno, koristio bih više prilika za vrijeme s obitelji, to da. Naposljetku, svaka karijera i svaki život dođu kraju. Svi imamo ograničen broj dana, a naši postupci tijekom života bit će ono po čemu će nas ljudi pamtiti. Ne želim biti arogantan i govoriti o tome kako će me ljudi pamtiti i hoće li me uopće, ali uvijek se možemo truditi da ako nas već netko pamti – neka nas pamti po dobrome, to je i moj stav.

I na kraju… Evo, gdje se vidite za 10 godina, još na čelu Jaske, negdje u visokoj politici ili….?

-Siguran sam da svakog gradonačelnika zanima i visoka, nacionalna politika, jer se u radu često susrećemo sa stvarima koje bismo i sami voljeli promijeniti. Isto tako, građanima možemo ponuditi svoje znanje i iskustvo, zbog čega uvijek postoji ta ambicija i želja za promjenom. A vidim li se i do kada još na čelu Jaske…, teško je reći, sigurno postoji trenutak kad svatko treba podvući crtu, no uvijek postoji i cijeli niz projekata koje još želimo završiti ili pak započeti i koji nas i dalje drže, s istom željom kao i prvoga dana. (Pero Livajić)

Postoji li neki nadimak (obiteljski, vlastiti)? Kako vas zovu i prepoznaju prijatelji u društu, dobri poznanici… Ako ima, zašto baš taj?

-Cijeli život me poznaju kao Zvonka. Očekivano je da ćemo od imena Zvonimir doći do nadimka Zvonko, volim taj nadimak jer zvuči nešto toplije nego Zvonimir. Osim toga, zvuči prijateljski. Svi koji me poznaju znaju da mi je karakter takav da sa svima pronađem zajednički jezik. Iskreno, među najdražim osobinama mi je da u svima tražim prijatelja. Volim misliti kako je to zato što od starta imam pozitivan stav prema svemu i svima.

Najsmješnija situacija koju ste doživjeli ili u kojoj ste se našli?

Kad sam prvi put upoznavao roditelje moje supruge, tadašnje djevojke, došao sam po nju friško opranim Renaultom 4, i to popularnim Quatro modelom. Kad je sjela na suvozačko mjesto, truli pod je popustio i sjedalo je propalo na dvorište, budući tast se nasmijao, gurnuo ruku u džep, izvadio ključeve i ponudio svoj auto da se odvezemo u Zagreb na večeru. Quatro je sutradan završio kod limara.

Što vas najviše veseli, rastuži, naljuti…

-Teško je izdvojiti što nas veseli, rastuži ili naljuti. Te stvari, vjerojatno kod svih nas, ovise o trenutku života, raspoloženju ili neki drugim uvjetima.

Nekada su me ljutile stvari koje više ne uzimam toliko srcu. Danas me rastuži nešto za što nikad nisam mislio da će me brinuti. Svi se mijenjamo. Ako baš moram u ovom trenutku izdvojiti jednu stvar, bila bi to onda- licemjerje, u mom poslu i oko ovog posla sve češće postoje osobe koje su se pozvale širiti negativnu kritiku o svemu, bez ikakvih kriterija, a istovremeno svojim životnim primjerom pokazuju samo suprotno od onoga čime se diče u javnom prostoru.

SET BRZIH PITANJA

Najdraži grad?

Jaska!

Grad iza? 

Vinograd…

A zemlja, iza RH?

Njemačka. Žena mi je tamo odrasla.

Prvi učitelj/ica?

Darinka Filković. Danas je u domu za umirovljenike zajedno s mojom majkom. Rado je pozdravim kad dođem u posjetu…

Uzor (tko)?

Moja pokojna prabaka – Lojza. Osoba koja je najviše svoje životne mudrosti prenijela na mene i pokazala kako malen i običan čovjek može biti velik.

Inspiracija?

Inspirira me boravak u prirodi. Obožavam jutra i sutone…

Tri ljudske osobine koje najviše cijenite, to su…? 

Iskrenost, lojalnost i pozitivnu ambiciju!

… a tri osobine koje ne trpite osobito?

Licemjerje, sebičnost i oholost.

Najdraži predmet u osnovnoj školi?

Tehnički.

Nogomet ili košarka?

Nogomet ipak.

Najomiljeniji sportaš?

Tu moram nešto duže odgovoriti. Svaki put kad čujem slično pitanje, nikad se ne sjetim pojedinca, već mi uvijek iskoči u mislima obitelj Kostelić. Sviđa mi se njihova priča koja je primjer predanosti, discipline i ustrajnosti. Ivica i Janica postigli su vrhunske sportske rezultate, unatoč brojnim izazovima i ozljedama, a iza njih je stajala obitelj koja ih je podržavala u svakom koraku. Njihov uspjeh pokazuje koliko su važni rad, strpljenje i zajedništvo, što smatram inspirativnim u bilo kojem području života. Imamo i mi u Jaski takvu mladu sportašicu kojoj se divim. Nika Markulin, kao dvostruka hrvatska reprezentativka, u judu i rukometu, pokazala nam je koliko jedna mlada osoba može učiniti kad postoji velika volja i trud. U njezinom radu prati je velika podrška obitelji, što itekako cijenim.

Plava ili crvena, boja? Ili neka treća…

Crvena u srcu, plava na dresu.

A bijela ili plava..:)..?

Plava, uostalom – cijelu političku karijeru su nam svi vizuali uvijek bili te plave jaskanske boje…

Kafić ili dobra večera?

Kako kada. Volim popiti kavu s prijateljima u kafiću, ali volim i dobru večeru uz dobru čašu vina. Ovisi o situaciji.

Meso ili riba?

Nećemo se lagat’. Meso…

Odijelo ili traperice i majica?

Posao me prisiljava na odijelo, ali traperice i majica su moj odabir.

More ili rijeka?

More…

Ljeto ili zima?

Proljeće obožavam.

Plaža ili planina?

Planina.

Kamp, hotel ili apartman?

Brvnara na brdu.

Naj Tv serija?

Ozark – zbog izvrsne priče, napete atmosfere i složenih likova. Volim kako prikazuje moralne dileme i snalažljivost u teškim situacijama, uz vrhunsku glumu i vizualnu estetiku koja dodatno pojačava doživljaj. Od domaćih – svakako Novine su mi najdraža.

Rock, klapa ili tambura? Ili nešto četvrto, što?

Sve po malo, ali rock je ono s čime sam odrastao…